Muzej “Gazi Husrev-beg” imao je čast ugostiti nekoliko uglednih profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, gdje su za TRT, u ambijentu stare Gazi Husrev-begove medrese, govorili o znamenitom Bošnjaku, koji je ostavio dubok trag u naučnom, kulturnom i vjerskom životu, kako Bosne i Hercegovine, tako i Republike Turske.
Prof. dr. Ismet Bušatlić, zasigurno jedan od najboljih poznavalaca historije Bosne i Hercegovine, posebno historije obrazovanja, govorio je o Muhamedu Tajibu Okiću, koji je svojim djelima dao nemjerljiv doprinos u očuvanju kulture i tradicije Bošnjaka, kao i u vjerskim oblastima hadisa, fikha i tefsira, koje je za vrijeme Ataturkove ere u Turskoj, etablirao kao naučne discipline utemeljivši prvi moderni Teološki fakultet.
Pored profesora Bušatlića, gosti muzeja su bili i akademik Enes Karić, te dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Zuhdija Hasanović. Prenosimo vam dio atmosfere sa snimanja:
Muzej “Gazi Husrev -beg” se i ovog puta pokazao kao dobar domaćin te će iz njega ponovo u svijet otići pozitivna slika o Sarajevu i BiH.
O Tajibu Okiću je svojevremeno pisao Avdo Huseinović, a kako bi stekli što potpuniju sliku o ovom velikanu našeg naroda, donosimo dijelove Huseinovićevog teksta: Ukopajte me u mojoj Bosni.
Bošnjak Tajib Okić učitelj turskog muftije Gormeza
Svaka značajnija državna, vjerska i kulturna delegacija iz Turske, prilikom posjete Sarajevu obavezno traži da posjeti mezar rahmetli Tajiba Okića, te da se prije izvjesnog vremena dobro namučio, da u Gradskom groblju Bare u Sarajevu pronađe Okićev mezar, kako bi mogao udovoljiti željama važnih turskih gostiju u Sarajevu. I reis Turske Mehmet Gormez, prilikom posjete Sarajevu, odmah prilikom slijetanja na Sarajevski aerodrom, izrazio je želju da prvo posjeti mezar svog učitelja profesora Okića.
Bošnjaci, koji su posljednjih decenija susretali tursku ulemu širom svijeta, redovno su čuli jednu rečenicu izgovorenu sa ponosom: “Ja sam bio student profesora Okića, vašeg zemljaka”? Za one koji su čitali muslimanske i druge časopise štampane u Bosni prije Drugog svjetskog rata ime Muhameda Tajiba Okića podsjećalo je na članke o Hadisu i drugim islamskim naukama, islamskoj historiji i kulturi Bošnjaka.
Rahmetli Okić je utemeljitelj prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949.godine i predavač na gotovo svim predmetima, čovjek koji je vratio islamu u Turskoj akademski dignitet. U vrijeme kada su sve vjeske škole svih nivou bile zatvorene u Turskoj, on počinje raditi na oživljavanju islamskih nauka.
Među njegovim asistentima su bili kasniji reis-ul-ulema Turske i ključni profesori na teološkim fakultetima, koji će se 1970-tih i 1980-tih otvoriti pri svim većim turskim univerzitetima. Naučni opus prof. Okića uključuje knjige, naučne i stručne članke, enciklopedijske odrednice, prikaze knjiga i prijevode. U ovim radovima bavio se temama: Hadis, stil Kur’ani kerima i kiraet, širenje Islama u Jugoistočnoj Evropi, popisi stanovništva u historiji Islama, doprinos Turaka islamskim naukama, mezari Ashaba u Istanbulu, bogumili u srednjevjekovnoj Bosni, pokret Hamzevija, bošnjački historičari… Profesor Okić je posjedovao veoma bogatu biblioteku, koja se danas čuva u Teološkom fakultetu u Izmiru.
Predavao je na univerzitetima u Ankari, Erzurumu, Konji i Izmiru.
Od ruždije na Bembaši do Sorbone
Tajib Okić je rođen u Gračanici 1 decembra 1902. godine, gdje ostaje nekoliko prvih godina djetinjastva, da bi se već 1910. godine preselio u Sarajevo, gdje će uskoro njegov otac Muhamed Teufik efendija postati član ulema medžlisa.
Svoje obrazoivanje Muhamed Tajib Okić je započeo u Sarajevu, u mektebu Bozadži Hadži Hasan efendije, a nakon toga završio je okružnu medresu u Sarajevu. Poslije je završio Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu, a put ga dalje vodi u Zagreb, gdje uzima kurseve latinskog jezika, književnosti i prava. Pravne studije završava u Beogradu 1930. godine.
U međuvremenu, odlazi u Pariz i na Univerzitetu Sorbonne završava studij književnosti, piše doktorsku tezu o Hasanu Kafiji Pruščaku i studira turski i perzijski na Nacionalnoj školi za istočne jezike.
Specijalistički kurs, nakon toga obavlja u Tunisu na Univerzitetu Zejtuna. Po povratku u Bosnu, radi kao nastavnik u Prvoj muškoj gimnaziji i Šerijatskoj gimnaziji, te nekoliko godina u Velikoj medresi Kralja Aleksandra u Skoplju.
Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, 1941. godine, prelazi u Sarajevo,a prve dvije godine rata radi u Turskoj ambasadi u Beogradu.
Nakon što je turska prekinula diplomatske odnose sa službenim Beogradom, u jeku Drugog svjetskog rata odlazi u Kopenhagen (Danska), a odatle u Švedsku. U Švedskoj se ukrcava na brod koji pravcem Liverpul – Lisabon – Port Said – Fethije, Rodos – Bodrum – Cešme – Canakkale, 10. aprila 1945. godine stiže u Istanbul. To uzbudljivo putovanje Okić je opisao u svojim kratkim dnevničkim zabilješkama.
Govorio je šest stranih jezika, a objavljivao naučne radove na bosanskom, turskom, francuskom i arapskom.
Osim maternjeg bosanskog jezika, za vrijeme učenja književnosti naučio je slovenački i njemački jezik. Tokom sedam godina boravka i rada na Velikoj medresi u Skoplju, naučio je makedonski i bugarski jezik. Dok se školovao u Parizu, od 1927. do 1929. godine, od svog prijatelja, Poljaka Mihaela Domaševića, naučio je poljski i češki jezik (Okić ga je u zamjenu podučavao arapskom jeziku). Isti metod je upotrijebio i za učenje engleskog jezika 1930. godine, također u Parizu. Za vrijeme boravka u Sarajevu 1941.-1942. godine, pohađao je kurs italijanskog jezika. Engleski jezik je usavršio za vrijeme boravka u Istanbulu, na Američkom liceju i trgovačkoj predavaoni 1948.-1949. godine. Služio se latinskim, ruskim i perzijskim jezikom.
Ozbiljni analitičari i vodeći mediji u Turskoj, Muhameda Tajiba Okića smjestili su među “četvoricu veličanstvenih” Republike Turske. Radi se o četvorici narodnih velikana, koji su u posljednjih 50 godina u najvećoj mjeri doprinijeli nastanku ovoga što danas Turska jeste. Prvi od te četvorice je rahmetli Nedžmetin Erbakan (preselio u martu 2011. godine), 54. po redu premijer Turske.
Hoću da me ukopate u Bosni…
Za one koji su 1977. godine u Sarajevu išli na podne namaz u Begovu džamiju, u sjećanju je ostao 16. martovski dan i tabut koji je došao iz Turske u pratnji profesorovih studenata koji su izvršavali posljednju želju njihovog Hodže: da bude ukopan u Bosni.
Na vlastiti zahtjev ukopan je u Sarajevu, na Gradskom groblju Bare, a na dženazi je bio i rahmetli Erbakan. Ovodunjalučki put Muhameda Tajiba Okića podsjeća na biografije brojnih muslimanskih učenjaka: brojna putovanja, zavičaj koji se nosi u srcu i imenu, vraćanje na početak…
Pred preseljenje je kazao: “Ja sam za ovu zemlju Tursku učinio mnogo, a za svoju domovinu Bosnu ništa. Molim vas, ukopajte me u mojoj Bosni, možda ću mrtav nešto učiniti za svoju domovinu.”
Za Global CIR: Amel Jašarević