1.Uvodna razmatranja
Gazi Husrev-begov vakuf (GH vakuf) nije najstariji vakuf u ovim krajevima, ali je nesumnjivo bio najbogatiji. Gazi Husrev-beg je uvakufio ogroman imetak: sve objekte koje je izgradio u periodu svoga upravljanja Bosanskim sandžakom, veliku vrijednost u pokretnoj imovini i novcu kao i imovinu koju je naslijedio od svog oca Ferhat-bega. Tom prilikom je na osnovu mulkname sultana Sulejmana takođe uvakufljen i velikizemljišno-šumski posjed u površini od cca 145.000 dunuma uglavnom šume koji se nalazi između današnjih gradova Doboja, Teslića i Tešnja. Danas možemo konstatovati da je, bez obzira na mnogobrojne požare i ratna razaranja imovine u toku svoje dugogodišnje historije kao i promjene državnih struktura i načina privređivanja, GH vakuf i u periodu za vrijeme austro-ugarske uprave, a takođe i između dva svjetska rata za vrijeme prve Jugoslavije (Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija), uspio da se prilagodi načinu privređivanja u novonastalim društveno-političkim uslovima. Tako je zahvaljujući pomenutom uvakufljenju zemljišno-šumskog posjeda, GH vakuf imao izuzetno velike prihode od eksploatacije šume (do 1931. godine naplaćeno je za sječu šume od Englesko-jugoslovenske destilacije iz Teslića suma od 8,328.773 milijona dinara), a što je, zajednosa prihodima od mnogobrojnih dućana uvakufljenih u Sarajevu bilo više nego dovoljno za izdržavanje hajrata u nekomercijalnim objektima (medresa, džamija, mekteb, hanikah, imaret sa musafirhanom, vodovod, begove hale itd.). Međutim, u periodu između dva svjetska rata GH vakufu je tadašnjom agrarnom reformom prve Jugoslavije oduzet veći dio opisanog šumskog posjeda (cca 107.000 dunuma). Ali i u takvim uslovima ovaj vakuf je uspio da se imovinski reintegrira tako što je, zahvaljujući pomenutoj naplati za sječu šume, ali i vrjednosnim papirima, odnosno beglučkim obligacijama izdatim za tada oduzete posjede, otkupio ili dobio kao direktnu kompenzaciju značajne poslovno stambene objekte u samom centru Sarajeva.
Tako je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 18 januara 1927. godine i ovlaštenja Vakufsko mearifskog saborskog odbora u Sarajevu, GH vakuf otkupio od familije Kulović stambeno- poslovnu zgradu na uglu ulica Kulovića i Branilaca grada, zatim, takođe na osnovu ugovora o kupnji od 09.07.1936. godine GH vakuf uknjižuje i imovinu u ulici Ćemerlina (nova zgrada GH mekteba), na osnovu kupoprodajnog ugovora od10.novembra 1938. godine od familije Dundjerović otkupljena je poslovno stambena palata na adresi Obala Kulina Bana 24, a na ime kompenzacije za oduzetu imovinu uz saglasnost tadašnje Vakufske direkcije, 14. aprila 1938. godine uknjiženo je pravo vlasništva na GH vakuf nad objektom koji je prozvan „Gazi Husrev-begova palata palata“, a koji je danas ključni poslovno-stambeni objekat GH vakufa. Naime, ovaj objekat se nalazi u nultoj poslovnoj zoni, između trga Fra Grge Martića i ulicâ, Ferhadija i Mula Mustafe Bašeskije(Objekat je izgrađen 1886. godine od strane austrougarske vlasti kao Zgrada penzionog fonda koji je u njoj bio smješten do 1888. godine. U periodu do 1913. godine u zgradi su bili smješteni: Zemaljski muzej, pošta, osnovna škola, karaula (policijska stanica), BH narodna dionička banka).Uzimajući u obzir da je nakon Prvog svjetskog rata GH vakuf od svojih sredstava izgradio i novo krilo Đulaginog dvora duž ulice Mula Mustafe Bašeskije, kao i da je u ranijem austrougarkom periodu već bio izgradio duž Đulagine ulice istočno krilo ove palate, da je pri formiranja gruntovnice 1886. godine već posjedovao stambeno poslovnu zgradu u ulici Sime Milutinovića, da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 24. Februara 1893. godine od familije Gospić otkupio veliku stambeno-poslovnu zgradu na uglu današnjih ulica Mula Mustafe Bašeskije i Edhema Mulabdića, može se konstatovati da se je GH vakuf u potpunosti prilagodio društveno -političkim promjenama koje su uslijedile nakon prestanka osmanlijske uprave. Kada danas listamo imovinsku dokumentaciju ovoga vakufa možemo zaključiti kako je njegova ekonomska moć reducirana isključivo zbog toga što nije sprovedena denacionalizacija i kako mu je time značajno onemogućen ekonomski razvoj koji bi se bazirao na postojećoj, a još uvijek nacionalizovanoj imovini.
Doskorašnji nosioci stanarskih prava (NSP) u nacionalizovanim vakufskim zgradama otkupom su postali etažni vlasnici stanova. Ovim je poslovna perspektiva vakufa, čak i nakon što bude sprovedena predstojeća denacionalizacija, znatno reducirana. Naime, poslovno-stambene zgrade su se nacionalizovale kao cjeline zajedno sa poslovnim prostorima koji su u najvećem broju slučajeva u prizemlju tih zgrada. Bilo kakva promjena vlasničke strukture u ovim zgradama nije se smjela izvršiti bez prethodne denacionalizacije kompletnih zgrada. Socijalistička kategorija NSP-a je vezana za pravo na stanovanje neke familije u, standardima definisanom odgovarajućem domu. Kod vakufske imovine, za razliku od društvene, to se pravo nije moglo pretvoriti u pravo na otkup, odnosno u pravo na vlasništvo nečega što je kao vakufska imovina porijeklom privatno i što je činom uvakufljenja izuzeto iz bilo kakavog prometa i stavljeno u funkciju opštedruštvenog interesa. Statistika pokazuje da kod otkupljenih stanova imamo slučajeve otkupa i do cca 100m2 od samo jednog živećeg člana domaćinstva, a što neme nikakve veze sa socijalističkim standardom o pravu na odgovarajući dom. Jasno je da je ovakvim, pravno neutemeljenim činom prodaje nacionalizovanih vakufskih stanova, ekonomska perspektiva ovoga i svih drugih vakufa koji posjeduju ovakvu imovinu znatno narušena. Danas neki novi vlasnici vakufske imovine izdaju stečene stanove koji su praktično poslovni prostori jer se nalaze u centralnoj poslovnoj zoni i tako ekonomski profitiraju ili jednostavno te stanove žele da preprodaju po tržišnoj vrijednosti i presele se u odgovarajuće koji su pogodniji za stanovanje, manji i moderniji.
Najnovijim izmjenama Zakona o prodaji stanova (04.05.2011.god.) se tek sada, nakon tri godine od donošenja zakona o otkupu, predviđa kompenzacija izvornih vlasnika sa zamjenskim stanovima putem izgradnje novih stanova u sljedećih 10 godina. Na osnovu presude Ustavnog suda FBiH konstatovano je da je prvobitna varijanta ovoga zakona, kada su općine bile dužne da daju zamjenske stanove koje ne posjeduju, neprovodiva. Međutim, svima je od početka bilo potpuno jasno da općine ne posjeduju zamjenske stanove i da je prvobitno zamišljeni zakon praktično bio kupovanje vremena isključivo na štetu samo jedne, kontinuirano diskriminirane strane ranijih vlasnika. Dakle, GH vakufu su oduzeti stanovi koji su u većem broju praktično poslovni prostori i u skladu sa zakonom o prodaji, za sertifikate poklonjeni stanarima. Kompenzacija vakufa sa zamjenskim stanovima koji će se praviti sve do 2021.godine (ukoliko se i navedene izmjene zakona budu poštovale) će se realizovati očito kada već bude usvojen zakon o denacionalizaciji. Federalni zakon o otkupu nacionalizovanih stanova je očit primjer potpuno jednostrane, diskriminatorske i nestručne vizije i pravljenja i sprovođenja usvojenih zakona. Važno je da je zadovoljena želja jedne strane za vlasništvom nad atraktivnom i poslovno perspektivnom imovinom. Vakufi istim ovim zakonom umjesto ranijih stanara u svojim nacionalizovanim stanovima praktično postaju nosici stanarskih prava kojima se, na osnovu socijalističke kategorije prava na dom, umjesto da im se vrati vlastita nacionalizovana imovina, dodjeljuje odgovarajući broj stambenih jedinica na lokacijama gdje budu izgrađene i to kada i ako budu izgrađene. Naime, ranije pomenutim državnim prijedlogom zakona o denacionalizaciji predviđaju se i druge vrste kompenzacija ukoliko ne bude na raspolaganju zamjenskih stanova. Nakon otkupa nacionalizovanih stanova imamo slučajeve da GH vakuf eventualno koristi jedan dio svoje nacionalizovane zgrade, obično poslovni prostor za koji se je morao da izbori da mu bude vraćen na korištenje iako je obaveza općinskih organa da slobodne poslovne prostore prvenstveno daju na upotrebu izvornim vlasnicima. Obzirom da nije izvršena denacionalizacija kompletne zgrade GH vakuf prostor koji koristi ne može da uknjiži u vlasništvo, a NSP uknjižavaju stanove.Vidimo da jeprivatizacijom samo stanova u nacionalizovanim poslovno-stambenim zgradama, umjesto rješavanja kompletnih imovinskih pitanja u ovim objektima, nastao potpuni pravni apsurd i to isključivo zbog izbjegavanja usvajanja denacionalizacije. Sada, dakle, imamo slučajeve da je GH vakuf samo korisnik nekog svoga nacionalizovanog poslovnog prostora, a raniji stanari su postali gruntovni vlasnici stanova u istoj zgradi i oni, kao aktuelni vlasnici većeg dijela zgrade diktiraju pravila korištenja objekta. Ovdje se, a radi razumijevanja osnovne ideje zakonodavca o otkupu nacionalizovanih stanova, moraju pomenuti i slučajevi neotkupljenih nacionalizovanih stanova u ovakvim zgradama zbog nepostojanja legalnog NSP. U ovakvim slučajevima izvorni vlasnici moraju čekati denacionalizaciju da im se takav preostali nacionalizovani stan vrati u vlasništvo, umjesto da se istodobno u sklopu privatizacije nacionalizovanih stanova i ranijem vlasniku dozvoli da dobije u vlasništvo svoj nacionalizovani stan na koji niko ne polaže pravo. Iz svega što je navedeno postaje potpuno jasno da se nad izvornim vlasnicima,kako vakufima tako i građanima, sprovodi kontinuirana diskriminacija po pitanju raspolaganja oduzetom imovinom.
Jasno je da ovakvo stanje GH vakufu onemogućava bilo kakva veća ulaganja, prvenstveno zbog nedefinisanog imovinskog statusa u poslovno–stambenim zgradama, ali i na nacionalizovanom zemljištu. Ova imovina, koja je u državno vlasništvo stečena oduzimanjem privatne i dalje ostaje na raspolaganju općinama sve do donošenja denacionalizacije, iako općine, kao organi države na svome području, treba da budu prvenstveno budžetske ustanove.
Opisanom imovinskom haosu je znatno doprinijelo i ranije donošenje zakona o privatizaciji preduzeća i banaka, a da se prethodno nije izvršila denacionalizacija privatne imovine koja je bila u bilansu imovine ovih pravnih lica. Tako je i tom prilikom negirano pravo izvornih vlasnika na oduzetu imovinu, a BiH je i tada uz odobrenje OHR-a, pokretanjem ove privatizacije prije denacionalizacije praktično zanemarila potrebu prethodnog uspostavljanja čistih imovinskih odnosa, kao osnove svakog pravnog sistema.
Možemo konstatovati da je danas pitanje svih pitanja za reintegraciju i dalji ekonomski napredak ovoga, kao i svih drugih vakûfâ, hitno sprovođenje denacionalizacije oduzete imovine, ali denacionalizacij koja bi se bazirala na standardima usvojenim u svijetu.
2. Analiza nekih razloga nedonošenja denacionalizacije
Nažalost, svi oni koji su vjerovali obećanjima datim prije prvih demokratskih izbora o denacionalizaciji, odnosno povratu izvornim vlasnicima svega što je oduzeto u nedemokratskom komunističkom režimu i restituciji imovinskih prava, a što je bio preduslov i osnovni temelj pravne države, danas treba da se osjećaju prevarenim. Odustajanje od obećanog brzog i poštenog sprovođenja denacionalizacije se u posljednjih 20 godina dešavalo progresivno, ali se nažalost kontinuirano nastavlja i danas.
Prvi ozbiljan udar na proces denacionalizacije, odnosno prava izvornih vlasnika na raspolaganje oduzetom imovinom, napravljen je još krajem 1993. godine. Tada je Vlada Republike Bosne i Hercegovine dala prijedlog „Uredbe sa zakonskom snagom o privremenom prenošenju na upravljanje i korištenje nacionalizovanih poslovnih prostora i gradskog građevinskog zemljišta bivših vlasnika“ na korištenje bivšim vlasnicima. Nažalost ovaj prijedlog nije izglasan te je nacionalizovana imovina u tadašnjim ratnim okolnostima bila predmet najrazličitijih uzurpacija obzirom da su mnogobrojni veoma atraktivni nacionalizovani poslovni prostori ostali oslobođeni od dotadašnjih korisnika, raznih preduzeća sa prostora ranije Jugoslavije ili inostranstva. U slučajevima kada su ovakva, ratna zaposjedanja imovine kompletirana i neophodnom općinskom dokumentacijom, praktično je otpočeo primarni proces negiranja prava ranijih vlasnika da imaju prioritet na povrat imovine. U opisanim slučajevima radilo se o imovini koja je bila napuštena od ranijih korisnika, koji su večinom bili likvidirani kao pravna lica.Zaposjedanjem ovakve napuštene imovine od strane izvornih vlasnika ne bi bilo nikakve oštećene strane, a praktično bi bezbolno i bez ikakvih finansijskih sredstava otpočeo proces restitucije i imovine i prava.
U godinama nakon prestanka agresije kao predsjednik „Udruženje vlasnika nacionalizovane i konfiskovane imovine“ učestvovao sam na mnogobrojnim sastancima sa predstavnicima tada aktuelnih vlasti i uposlenicima OHR-a zaduženim za ovu problematiku. Ubrzo je svim članovima pomenutog udruženja postalo potpuno jasno da za sprovođenje denacionalizacije imovine više nema dovoljno političke volje. Takođe je bilo očito da za sprovođenje denacionalizacije nije potreban novac kako su željeli da prikažu protivnici denacionalizacije, nego isključivo volja da se denacionalizacija pošteno sprovede obzirom da se imovina koja fizički postoji denacionalizacijom vraća izvornim vlasnicima bez obzira na njenu vrijednost. U procesu denacionalizacije imovinu treba kompenzirati samo u slučajevima kada danas fizički ne postoji i to kroz neki od oblika restitucije imovinskih prava. Iskustva drugih država pokazuju da se to najbrže i najjeftinije realizira putem zamjenske državne imovine, a ukoliko takva nadoknada iz bilo kojih opravdanih razloga nije moguća, tek tada je potrebno obezbjediti eventualno neku vrstu suvlasništva i na kraju finansijsku kompenzaciju.
U analizi sprovedenoj od strane ranije postojeće državne Komisije za restituciju o ukupnoj vrijednosti imovine koja je predmet restitucije došlo se je do vrijednosti od cca 55 milijardi KM. Međutim, ovaj podatak su odmah iskoristili protivnici usvajanja ovoga zakona plasirajući u javnosti mišljenje kako u BiH za denacioinalizaciju nikada neće biti dovoljno finansijskih sredstava. Napravljena je uspješna zamjena teza obzirom da je za restituciju sa aspekta finansija meritoran samo podatak o vrijednosti imovine koja je srušena ranijim odlukama državnih organa. Ovakva imovina je predmet restitucije na način da izvorni vlasnici dobiju prava na neki od predviđenih oblika kompenzacije. Ova imovina se mora finansijski kompenzirati samo u slučajevima kada izvorni vlasnici imaju opravdano pravo da ne prihvate zamjensku državnu imovinu kao kompenzaciju. Dakle, za sprovođenje restitucije nije potrebno 55 milijardi KM, jer nakon nestanka socijalizma na ovim prostorima imovina koja je nacionalizovana, a danas fizički postoji, treba da bude privatna. Ona treba da se vrati onim građanima čija je i bila prije bespravnog oduzimanja, a ne da sadašnji korisnici te imovine postanu novi vlasnici. Ova država uistinu nema 55 milijardi KM da otkupi kompletnu oduzetu privatnu imovinu u ime svih onih koji je koriste i da je preda sadašnjim korisnicima u vlasništvo.
Pomenuta Komisija za restituciju nije ni mogla dati podatak koliko nacionalizovane imovine treba da bude predmet finansijske kompenzacije jer se taj podatak teško može ustanoviti prije donošenja zakona o denacionalizaciji i sumiranja svih aplikacija za kompenzaciju nepostojeće imovine. Pokazalo se da su pomenute finansijske analize od nekih interesnih grupa iskorištene u potpuno negativnom kontekstu za sprovođenje denacionalizacije. Tako je zbog opisane propagande protiv denacionalizacije i osiromašenja države, kod nedovoljno informisanih građana došlo do negodovanja prema legitimnim zahtjevima ranijih vlasnika da im se konačno vrati nepravedno oduzeta imovina. Sa druge strane, odnosno sa aspekta izvornih vlasnika, može se konstatovati da je nacionalizovana imovina i nakon obaranja komunističkog režima, dakle u novom, kapitalističkom sistemu privređivanja, ostala na raspolaganju općinskim organima koji od nje ubiru profit. Zbog toga su izvorni vlasnici, obzirom da su uskraćeni za pravo na raspolaganje svojom imovinom, praktično dali ogroman finansijski doprinos postdejtonskom razvoju naše društvene zajednice. Taj doprinos se, na osnovu ukupne dobijene rente za nacionalizovanu imovinu, može veoma jednostavno i obračunati.
Međutim, u posljednje vrijeme postoje i mnogobrojni slučajevi kada općinski organi dozvoljavaju da zakupci nacionalizovanih poslovnih prostora izdaju u podzakup ove prostore. Ovo pravo izdavanja u podzakup, prema kantonalnom zakonu odnosi se prvenstveno na izvorne vlasnike. Nakon izvornih vlasnika dolaze po redosljedu: vjerske zajednice, političke stranke, preduzeća koja je osnovao Kanton ili neka općina i na kraju zakupci koji imaju priznanja u odbrani zemlje. Općinski organi uglavnom ne poštuju propisani prioritet koji je dat izvornim vlasnicima, nego praktično obrću redosljed. Dakle, neki općinski zakupci imaju zakupne odnose sa beneficiranim kirijama umanjenim i za 40%, a iste te prostore izdaju po tržišnim cijenama i tako ostvaruju ekstra profit. Na ovaj način se odabrani općinski zakupci bogate na tuđoj imovini i to na račun ranijeg vlasnika kome je ovo pravo uskraćeno, ali i na račun države kao aktuelnog vlasnika nacionalizovane imovine. Na osnovu izloženog može se konstatovati da u posljednje vrijeme izvorni vlasnici nekorišćenjem svoje imovine više ne daju doprinos razvoju društvene zajednice, nego bogaćenju pojedinaca koji su beneficirani od strane općinskih organa. Zbog toga se danas rijetko može čuti mišljenje o obaveznom sprovođenju denacionalizacije kao preduslova evropskih integracija, nego upravo obrnuto, denacionalizacije nikada neće ni biti.
U ovako stvorenoj atmosferi neki općinski organi pokušavaju da naprave i konačni udar na denacionalizaciju poslovnih prostora kada na osnovu ranijih ulaganja pojedinih zakupaca počinju da predlažu i otkup poslovnih prostora koji su bili predmet nacionalizacije. Ovim općinski organi, pozivajući se na lokalnu samoupravu, prejudiciraju rješenja denacionalizacije, predlaganjem privatizacije poslovnih prostora zadiru u domen donošenja državnih zakona i krše važeći zakon o zabrani bilo kakvog prometa sa nacionalizovanom imovinom do donošenje zakona o denacionalizaciji. U ovakvim slučajevima GH vakufu jedino preostaje pokretanje sudskih sporova radi sprječavanja otuđivanja preostale nacionalizovane imovine.
Protivnici restitucije su takođe veoma uspješno, u onemogućavanju brzog i efikasnog sprovođenja restitucije u godinama odmah nakon prestanka agresije, iskoristili i godinu od koje treba da se sprovodi restitucija. Na osnovu mnogih veoma stručnih analiza o ranijim agrarnim odnosima u BiH, kada su prvom agrarnom reformom Kraljevine SHS iz 1919. godine od ranijih posjednika zemlje za bagatelnu kompenzaciju oduzeti posjedi koje su obrađivali kmetovi (kmetska selišta), predlagali su se zakoni za pravljenje restitucije od 1919. godine kako bi se ispravila nanesena nepravda ranijim vlasnicima. Nakon prvih reakcija predstanika međunarodne zajednice i pojedinih interesnih grupa, bilo je jasno da, bez obzira na specifiku po kojoj je u BiH tek 1919. napravljena prva agrarna reforma i to zemljišnih odnosa koji su naslijeđeni još iz osmanlijskog perioda, ovakva godina restitucije nije mogla ostati održiva i pravno utemeljena. U periodu prve Jugoslavije, nakon gore pomenutog, usvojeno je više zakona o agrarnoj reformi putem kojih je na snagu stupilo i predviđeno obeštećenje koje je do početka Drugog svjetskog rata u izvjesnom procentu i naplaćeno od strane ranijih vlasnika (za kmetska selišta u iznosu od 67,4%, a za begluke samo 21,5%). Isplata za kmetska selišta je vršena i u obveznicama i u gotovini, a za begluke isključivo u obveznicama sa rokom isplate od 50 godina.
Dakle, u prvoj Jugoslaviji kompletna zakonska legislatura agrarne reforme je završena i nije se mogla poništiti da bi se pravila nova putem restitucije sa početkom od 1919. godine. Svi doneseni zakoni stupili su na snagu jer su predviđene kompenzacije isplaćivane sve do 1941. godine, kada su nestankom Kraljevine Jugoslavije isplate obustavljene. Ovo znači da započeta agrarna reforma nije do kraja sprovedena jer oduzeta zemlja je upisana na nove vlasnike, a propisane finansijske kompenzacije za stare vlasnike nisu do kraja isplaćene. Zbog toga je današnje negiranje opisanih potraživanja, odnosno naplate neisplaćenih kompenzacija potpuno neutemeljeno. Ova problematika se može pojasniti na primjeru potraživanja GH vakufa za oduzeti zemljišno- šumski posjed.
3. Zemljišno-šumski posjed GH vakufa i problematika naplate beglučkih obligacija
Veličina i značaj zemljišno-šumskog posjeda koji je oduzet GH vakufu se najbolje može sagledati iz referata koji je povodom proslave četiristogodišnjice GH vakufa 1932. godine održao vakufski šumski referent, ing. Aleksander Vundsam. Ovdje navodim citat iz referata koji se odnosi na do tada naplaćene obligacije, ali i na predstojeću naplatu novih vrjednosnih papira. „Današnji posjed iznaša prema gruntovnici 151.700 dunuma i 470 m² od čega otpada: na šume 141.709 dun. i 167m²; na pašnjake, oranice, bašće i na neproduktivno zemljište 9.991 dun. i 306m², a prema tome je taj vakuf največi privatni posjednik, ne samo u Drinskoj banovini, nego uopće na čitavom području Bosne i Hercegovine.“… „Stručna uprava u vakufskim šumama vođena je do konca godine 1930 po državnim šumskim organima sreskog načelstva u Tešnju, a tek na osnovi novog zakona o šumama osnovana je samostalna vakufska šumska uprava sa sjedištem u Tedinom hanu i sa privatnim šumarskim osobljem.“… „Agrarne operacije oko ustupa vakufskog zemljišta po zakonu o beglucima nisu još zaključene, dosada likvidirana otkupnina, koju je vakuf iz ovoga naslova naplatio od države u formi beglučkih obligacija, iznaša nominalnu vrijednost od 5,838.500 din., što osigurava godišnji 6% prihod od 350.250 din.“
Iz gornjeg citata vidimo da je 1932. godine, kada još nije bila određena ukupna otkupnina GH vakuf imao u posjedu 5,838.500 milijona dinara vrjednosnih papira. U dokumentaciji Uprave GH vakufa postoji potvrda DRŽAVNE INVESTICIONE BANKE FNRJ, DIREKCIJA ZA DUGOVE, uvedena pod brojem V-39871/3643, od 11 avgusta 1947. godine kojom se potvrđuje Upravi GH vakufa da je ova banka zaprimila nenaplaćene vrjednosne papire u iznosu od predratnih 13,895.500 milijona dinara. Na osnovu Agrarnog zakona je bilo predviđeno da se isplata potraživanja obavlja u narednih 50 godina od dana izdavanja papira sve dok se ne završi sa odobrenim iznosom otplate u polugodišnjim ratama. Obzirom da ovakva potraživanja nisu predmet sukcesije imovine iza SFRJ, postupkom izbacivanja ovih potraživanja iz zakona o restituciji stvorila se je pravna situacija u kojoj takve neizmirene obaveze današnje države, kao sukcesora ranijih država za područje BiH, treba da nepovratno propadnu. GH vakuf nastoji da pojasni ovdje opisanu nepravilnost u pristupu aktuelnih vlasti obavezama nadoknade ovih vrjednosnih papira jer i drugi vakufi i neki građani imaju ovakva potraživanja. Takođe je potrebno pomenuti da su za begluke koji su agrarnom reformom prihvaćeni kao mulk (vlasništvo), izdavane obligacije u većoj vrijednosti nego u slučajevima obligacija za zemljišne posjede koje su obrađivali raniji kmetovi, a na kojima je po osmanlijskom zakonu postojalo trojno pravo posjedovanja (države, spahije i kmeta). Dakle, GH vakuf potražuje veliki iznos upravo beglučkih obligacija i ima legitimno pravo da ih naplati kroz restituciju svojih prava na osnovu postojećih neisplaćenih vrjednosnih papira. Obveznik ove isplate je država BiH kao pravni sljednik ranijih država koje su sve redom priznavale obavezu isplate ovih obligacija. Zbog toga je u anketi o restituciji koju je napravila Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u upitniku „PRIJAVA ZA ZEMLJIŠTE“ po ovom pitanju između ostalog dato i decidno pojašnjenje:
Tačka 3.13 U slučaju da su za oduzetu imovinu izdavane obveznice (predratna agrarna reforma, eksproprijacija i dr.) treba odgovoriti da li su obveznice koje nisu naplaćene sačuvane.
Identičan stav po pitanju ovih obveznica je prihvatila i Republika Bosna i Hercegovina u UREDBI O EVIDENCIJI RANIJIH VLASNIKA I ODUZETE IMOVINE, Službeni list 31.decembar 1995.,Godina IV-Broj 51. Zbog toga su i u postdejtonskoj BiH svi prijedlozi zakona o restituciji do 2000. godine priznavali i obligacije kao pravno utemeljenu obavezu i predviđali odgovarajuću finansijsku kompenzaciju. U Prijedlogu Zakona o restituciji FBiH,od 27.01.1999. godine u Članu 52. detaljno je pojašnjeno i ovo pitanje tako što su, da bi se pojasnilo porijeklo ovih obligacija, pobrojani i zakoni na osnovu kojih je vršena ranija agrarna reforma (zakoni dati u prilogu). Možemo zaključiti da bi se, vraćanjem obligacija u restituciju, riješio pravni problem otkupa koji je započeo i u kome je jedna strana uknjižila zemljište u vlasništvo, a druga strana nikada nije do kraja naplatila predviđenu kompenzaciju. Jasno je da bi, nepriznavanjem ovih potraživanja u restituciji, oštećena strana morala da pokrene sudske sporove kao jedini način zaštite svojih prava na kompenzaciju koja je određena i djelimično naplaćena započetom agrarnom reformom.
Iz svega što je ovdje obrazloženo vidi se da ovakve vrjednosne papire koji nisu naplaćeni kao obavezu kompenzacije treba da prizna i aktuelna vlast obzirom da je ovo potraživanje priznato i od strane Republike Bosne Hercegovine objavom u Službenom listu od 31. Decembra 1995. godine. Potrebno je uočiti da ovo nije restitucija od 1919. godine kao što žele da prikažu protivnici ovakve restitucije, nego naplata neisplaćenih potraživanja!
4. Agrarna reforma FNRJ iz 1945. godine
Što se tiče ostatka opisanog zemljišno–šumskog posjeda GH vakufa od cca 35 hiljada dunuma koji je GH vakufu oduzet socijalističkom agrarnom reformom iz 1945/46 godine, to je imovina koju GH vakuf danas može da potražuje u naturalnom obliku. Prema prijedlogu državnog Zakona o denacionalizaciji iz juna 2009. godine „Ovlašteniku prava na denacionalizaciju vraća se poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.“
Najveći dio ovoga posjeda danas koriste JP Srpske šume i nemilice izvoze drvnu građu dajući koncesije za sječu i pojedinim privatnim preduzećima. Isti zakon predviđa i eventualnu naknadu u slučajevima koji nisu precizno definisani. Obzirom da je zakon već u samom prijedlogu ostao nedefinisan potpuno je neizvjesno da li će u provedbi zamišljenog zakona ovakva imovina da se vraća izvornim vlasnicima ukoliko je u kontinuitetu koriste javna preduzeća kao što je ovdje slučaj. Dio ovoga posjeda koji je u općini Tešanj (cca 10.000 dunuma), uglavnom predstavlja obradivo zemljište i koristi ga domaće stanovništvo koje je upisano kao katastarski posjednik, a GH vakuf se u gruntovnim knjigama i danas vodi kao vlasnik premda je to zemljište oduzeto agrarnom reformom iz 1945. Aktuelne probleme uzurpacija ovakvog zemljišta zbog izgradnje velikoga broja kuća i drugih objekata u području oko Tešnja rješavamo priznavanjem uzurpacija na bazi dosjelosti i to na površinama zemljišta koje zauzimaju kuće i okućnice izgrađene uglavnom duž saobračajnica, a za preostale neizgrađene zemljišne površine očekujemo rješenje putem naturalne restitucije.
5. Imovina oduzeta u Sarajevu
GH vakufu, kao i svim drugim, najveći udarac je zadat u periodu iza Drugog svjetskog rata kada mu je raznim eksproprijacijama nakon 1945. godine i na kraju Zakonom o nacionalizaciji poslovno–stambenih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958, bez ikakve nadoknade oduzeta gotovo sva preostala imovina koja je još ostvarivala prihod za izdržavanje hajrata. U pomenutom periodu je oduzeto:
–poslovnog prostora 9.948 m²,
–stambenog prostora 9.476 m²,
–građevinskog zemljišta 8.885 m².
Oduzeta imovina se uglavnom nalazi u ulicama oko Begove džamije i njenoj neposrednoj okolini kao i u dijelu centra grada koji je izgrađen u austrougarskom periodu. Kao što je ranije objašnjeno večinu poslovno-stambenih zgrada koje su oduzete nacionalizacijom i koje se nalaze u strogom centru Sarajeva ovaj vakuf je stekao na osnovu kupoprodajnih ugovora u priodu od 1927. do 1938. godine. Među njima je kao što je već pomenuto najznačajniji objekat Gazi Husrev-begova palata.Nacionalizacija je sprovedena za kompletnu zgradu na takav način da su nacionalizovani poslovni prostori u prizemlju zgrade, zatim poslovne prostorije koje su se nalazile u samoj zgradi na pojedinim spratovima, a ostatak zgrade je nacionalizovan kao stambene prostorije pa je taj dio zgrade dobio status nacionalizovanih stanova koji su danas otkupljeni od nosilaca stanarskih prava. Ista situacija je i sa svim drugim objektima tako da se ukupna površina stanova koje u predviđenoj kompenzaciji potražuje GH vakuf danas može da dobije kao zbir stambenih površina u pojedinim objektima: Gazi Husrev-begova palata 1914 m² te objekti u ulicama: Mula Mustafe Bašeskije 1100m², Sime Milutinovića 215m², Obala Kulina Bana 33 m², Tekija čikma 169 m², Tekija čikma 162 m², Kračule 268 m², Halilbašića 341 m², Nadmlini 193 m² , Kulovića 433 m2. Ukupna stambena površina za kompenzaciju je 4828 m2. Ovakva umanjena stambena površina u odnosu na raniji podatak o ukupno oduzetom stambenom prostoru od 9.476 m² je nastala zbog eksproprijacija i rušenja nekih manjih stambenih zgrada odmah nakon 1945. godine kao i pretvaranja nekih atraktivnih stanova u poslovne prostore.
Nacionalizovani poslovni prostori i građevinski placevi, kao imovina koja je nacionalizovana i danas fizički postoji, predmet su naturalnog povrata izvornim vlasnicima od kojih su oduzeti. Ova imovina se na osnovu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti Član 16a. kao imovina koja je u društvenu svojinu pribavljena na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta S.L.FNRJ BR.52/58 ne može prenositi, otuđivati ili na drugi način sa njome raspolagati. Ova imovina mora ostati u državnoj svojini sve do donošenja Zakona o denacionalizaciji.
ZAKLJUČAK
Iz svega što je izloženo vidimo da demokratska vlast ni 20 godina nakon datog obećanja nije ni otpočela sa procesom denacionalizacije/restitucije. Danas je od svih novonastalih država na teritorije bivše Jugoslavije jedino BiH država koja ovaj proces nije otpočela (u BiH je donekle sprovođena restitucija u entitetu RS u periodu od 1996.do 2001. godina kada je ovaj zakon od strane OHR-a stavljen van snage sa namjerom da se donese zakon na nivou države). Nažalost, ovaj zakon ni do danas nije usvojen pa se može zaključiti da aktuelne vladajuće strukture potrebu usvajanja ovoga zakona tretiraju kao drugorazredno pitanje i da očito postoji konsenzus da se ta problematika što je moguće duže odgađa kako bi se restitucija sprovela u što manjem obimu, a pri ovome se međuvrijeme koje prolazi koristi da se po raznim osnovama imovinski fond oduzete imovine i prava na restituciju što više umanji.
– Kao što je ranije obrazloženo u međuvremenu je izvršena privatizacija nacionalizovanih stanova od strane stanara, a nije izvršen povrat kompletnih nacionalizovanih zgrada pa čak ni praznih nacionalizovanih stanova koji se ne mogu vratiti izvornim vlasnicima jer za to ne postoji zakonska osnova bez usvajanja denacionalizacije obzirom da u Zakonu o otkupu nacionalizovanih stanova takvi slučajevi nisu predviđeni. GH vakuf danas, umjesto svojih nacionalizovanih stanova, potražuje zamjenske stanove koji još nisu izgrađeni. Kao što je već navedeno ukupna stambena površina koju GH vakuf danas potražuje kao kompenzaciju za otkupljene stanove je: 4829m2. Obzirom da se gotovo svi stanovi nalaze u strogom centru Sarajeva moglo bi se uzeti da im je prosječna minimalna tržišna vrijednost 2000 KM/m2 što daje ukupnu sumu novčanih potraživanja od 9,658.000 KM. Takođe imamo i slučajeve kada su neki nacionalizovani kancelarijski poslovni prostori privatizirani. Isto se desilo i sa nekim stanovima koji su prethodno pretvoreni u kancelarijske poslovne prostore.Naime,preduzeća koja su koristila ovakve prostorije nastojala su da ih uknjiže u bilans svoje imovine koja je u takvom slučaju nakon sprovedene privatizacije legalno postajala njihovo vlasništvo. U slučajevima gdje se mogu dokazati nepravilnosti, GH vakuf je pokrenuo sudske sporove.
– Usvajanjem Zakona o građevinskom zemljištu SL FBiH, Broj 25 iz 2003. godine, a nesprovođenjem istodobne denacionalizacije građevinskog zemljišta, ponovo je napraviljena diskriminacija prema izvornim vlasnicima. Naime, Zakon o građevinskom zemljištu je između ostalog usvojen i zato što je Ustavni sud svojom Odlukom od 30. juna 2000. godine „ocijenio da je kategorija imovine u društvenom vlasništvu nespojiva sa unapređenjem tržišne privrede“.Dakle,prije usvajanja Zakona o građevinskom zemljištu bilo je potrebno usvojiti i Zakon o denacionalizaciji nacionalizovanog građevinskog zemljišta kako više ne bi bilo u društvenoj svojini i kako izvorni vlasnici ove imovine ne bi bili i dalje diskriminirani. Neusvajanjem denacionalizacije građevinskih placeva ova imovina, a pogotovo vakufski placevi koji se nalazi u centrima naših gradova, su praktično dati na raspolaganje investitorima. Općine su, u skladu sa usvojenim zakonom, a i to najčešće prema prilagođenim izmjenama urbanističkih planova, izdavale urbanističke i građevinske dozvole na osnovu kojih su investitori nakon realizacije izgradnje postajali vlasnici i izgrađenog objekta i nacionalizovanog placa. U tim slučajevima izvorni vlasnik nacionalizovanog placa, ukoliko prethodno ne pokrene sudski spor, treba da čeka usvajanje Zakona o denacionalizaciji da bi bio kompenziran.
– Kao što je ranije pomenuto u svim prijedlozima zakona o restituciji do 2000. godine bila je predviđena i kompenzacija neisplaćenih obligacija za ranije oduzete zemljišne posjede. Ukupna vrijednost u dinarima Kraljevine Jugoslavije koju potražuje GH vakuf je 13,895.500 milijona dinara. Na osnovu vrijednosti iz 1932. godine od cca. 300 dinara zlatnika od 6,45 grama dobija se protuvrijednost u zlatu od 46.318 pomenutih zlatnika, odnosno 298.751 gram.
Podaci o sprovođenju restitucije za područje bivše YU pokazuju da je do kraja 2010. godine riješeno zahtjeva za restituciju: u Sloveniji 98%, usvojen zakon 1991. godine; u Makedoniji 77%, zakon usvojen 1998.; u Crnoj Gori 18%, zakon usvojen 2004. Hrvatska je zakon donijela 1996, zbog intervencije Ustavnog suda radi diskriminacije stranih državljanjna počela ga primjenjivati tek 2002. i već je riješila 2/3 zahtjeva. Srbija je usvojila ovaj zakon tek u martu 2012. godine kao preduslov za evropske integracije. Ovo znači da bez obzira da li današnje vladajuće strukture zanima donošenje ovoga zakona, država BiH ne može ostati jedina od postkomunističkih zemalja koja traži članstvo u EU, a da prethodno ne usvoji ovaj zakon i otpočne sa procesom povrata imovine koji, u pravnom haosu po pitanju vlasništva koji je nastao u BiH, kao što vidimo iz gore navedenih primjera sprovođenja denacionalizacije, u svome sprovođenju može da traje i decenijama .
Međutim i pored svega što je navedeno, za skoro sprovođenje restitucije u BiH postoje dobri izgledi jer u okviru političkih kriterijuma za pridruživanje EU postoji Evropska komisija koja nadgleda proces vraćanja oduzete imovine. Dakle, nema pridruživanja u EU bez prethodnog usvajanja ovoga zakona čiju provedbu će kao preduslov da prati i ocjenjuje Evropska komisija.
Mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa,
Mustafa Vatrenjak, dipl.el.ing
ZAKON O RESTITUCIJI NOVI PRIJEDLOG, 27.01.1999.godine Član 52. Federacija BiH preuzima finansijsku kompenzaciju imaocima državnih obveznica emitovanih iz osnova duga Kraljevine Jugoslavije nastalog povodom donošenja sljedećih propisa:
1. Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme od 27. februara 1919. godine;
2. Uredbe o upisu vlasnosti bivših kmetova na kmetskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine;
3. Uredbe o fmansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hrecegovini od 12. maja 1921. godine;
4. Uredbe o postupanju sa beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine;
5. Zakona o bivšim kmetskim selištima i stečenim beglucima od 17. maja 1928. godine;
6. Zakona o beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 3. decembra 1928. godine;
7. Zakon o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 19.juna 1931. Godine;
8. Pravilnik za izvršenje Zakona o finansijskoj likvidaciji odšteta za beglučke zemlje dosuđenih po Zakonu o beglučkim zemljama u BiH od 14.septembra 1929. godine.
Finansijska kompenzacija će se izvršiti raspisivanjem javnog duga, a isplata će se izvršiti u obveznicama sa rokom otplate od 20 godina.