Generacije su uvećavale Gazijin vakuf: Šta radi naša?

U prethodnom tekstu vidjeli smo da vakufnama od mutevelije traži da vakufska dobra koristi „na najbolji i najkorisniji način“ i da nastoji da donose maksimalnu korist. Taj zahtjev dobija posebno značenje kada pogledamo historijski razvoj Vakufa.

Prihod nije bio krajnji cilj vakufske imovine. On je bio sredstvo njenog trajanja i razvoja. Iz prihoda su finansirane namjene vakufname, održavani objekti, plaćani službenici, pomagani potrebni, ali se kroz vrijeme stvarala i mogućnost novih ulaganja.

U tome je važna razlika između pasivnog čuvanja i aktivnog upravljanja vakufom. Čuvati vakufsku imovinu znači sačuvati njenu pravnu cjelovitost i fizičku vrijednost. Upravljati njome podrazumijeva i očuvati njenu ekonomsku sposobnost da izvršava svrhu zbog koje je uvakufljena.

Kada ta sposobnost raste, vakuf dobija mogućnost da obnovi postojeće, stekne novo i odgovori na potrebe vremena u kojem djeluje. Historija Gazi Husrev-begovog vakufa upravo to pokazuje. Generacije prije nas nisu samo naslijedile Gazijinu imovinu. One su joj dodavale novu vrijednost.

Od očuvanja prema razvoju

Historija vakufa u Bosni i Hercegovini u posljednjem stoljeću bila je obilježena sasvim drugačijim izazovima. Agrarne reforme, eksproprijacije, nacionalizacija, oduzimanje imovine, ratna razaranja i dugotrajna pravna nesigurnost usmjeravali su veliki dio energije vakufskih institucija prema očuvanju onoga što je preostalo i borbi za povrat onoga što je oduzeto.

Ta borba nije završena.

Veliki dio vakufske imovine još nije vraćen, a pitanje restitucije ostaje jedno od najvažnijih pitanja budućnosti vakufa u Bosni i Hercegovini. Međutim, čekanje restitucije ne može zaustaviti razvoj onoga čime danas raspolažemo.

Gazi Husrev-begov vakuf i danas ima značajnu prihodovnu osnovu. To mu daje visok stepen finansijske samostalnosti, ali istovremeno nameće odgovornost da raspoloživu imovinu unapređuje i razvija.

Kao mutevelija, tu obavezu razumijem kao nastavak jednog dugog kontinuiteta. Naša generacija treba sačuvati Gazijino naslijeđe, obnoviti ono što zahtijeva obnovu, bolje koristiti postojeću prihodovnu imovinu i, tamo gdje postoje mogućnosti, stvarati novu vrijednost.

Bilo bi malo da sljedećoj generaciji predamo samo ono što smo od prethodne preuzeli.

Grad koji živi od Gazijinog naslijeđa

Odnos Gazi Husrev-bega i Sarajeva zaslužuje više pažnje nego što mu danas posvećujemo. Teško je razumjeti razvoj historijskog jezgra Sarajeva bez njegovih zadužbina i ekonomskog sistema koji ih je održavao.

Gazi Husrev-begova džamija, medresa, hanikah, imaret, bezistan, hanovi, hamam, vodovod i druga dobra nisu djelovala kao izolirani objekti. Ona su činila međusobno povezanu urbanu, privrednu, obrazovnu, socijalnu i duhovnu cjelinu.

I danas upravo taj prostor predstavlja jedan od najsnažnijih identitetskih znakova Sarajeva. Dovoljno je posmatrati ljude koji svakodnevno prolaze Baščaršijom. Ulaze u Begovu džamiju, gledaju Sahat-kulu, prolaze kraj Medrese, Biblioteke i Morića hana, fotografiraju bezistan i ulice koje su stoljećima oblikovale vakufske zadužbine.

Mnogi te objekte vide kao zasebne znamenitosti, iako oni pripadaju priči jednog vakifa i institucije koja njegovo djelo prenosi kroz vrijeme.

Gazijina biografija pripada 16. stoljeću. Njegovo djelo nastavilo je graditi grad.

Vratiti Gaziju njegovom gradu

Možda je upravo tu jedan od naših najvećih dugova prema njemu. Gazija je svuda oko nas, a o njemu znamo znatno manje nego što bi se očekivalo.

Njegovo ime nosi jedna od najpoznatijih sarajevskih ulica, njegove građevine nalaze se na gotovo svakoj turističkoj razglednici grada, a njegovo vakifsko djelo svakodnevno susreću hiljade ljudi.

Ipak, mjesto koje Gazi Husrev-beg zauzima u našem javnom, obrazovnom i kulturnom prostoru ne odgovara u potpunosti veličini njegova doprinosa Sarajevu. Petstota godišnjica Vakufa prilika je da to počnemo mijenjati.

Gaziju treba snažnije vratiti u istraživanja, obrazovanje, kulturu i javni prostor Sarajeva. Potrebne su nove publikacije, naučni projekti, dokumentarni sadržaji, izložbe, programi za mlade i savremeni načini predstavljanja njegova djela ljudima koji svakodnevno prolaze prostorom koji je oblikovao.

Vrijedilo bi razmišljati i o ustanovljenju nagrade koja bi nosila ime Gazi Husrev-bega i dodjeljivala se za djelo od trajne koristi zajednici u arhitekturi i urbanizmu, vakufu i dobročinstvu, kulturi ili nekom drugom području koje svojim sadržajem odgovara njegovoj ideji općeg dobra.

Takva nagrada povezivala bi Gazijino ime sa savremenim stvaralaštvom i djelima od trajne koristi zajednici.

Gazija kao savremena ideja

Gazi Husrev-begovo djelo ima i jednu izuzetno savremenu dimenziju. Vlastiti imetak i mogućnosti pretvorio je u opće dobro čiju korist gotovo pet stoljeća uživaju ljudi koje nikada nije mogao upoznati.

Nije znao njihova imena, vrijeme u kojem će živjeti niti okolnosti u kojima će Sarajevo postojati. Ipak, napravio je sistem koji je trebao služiti upravo njima.

Danas za slične ideje koristimo izraze društvena odgovornost, filantropija, održivi razvoj i dugoročno upravljanje kapitalom. Gazijino djelo pokazuje da su takvi principi u drugačijem vremenu i drugačijem pravnom i društvenom okviru mogli biti pretočeni u instituciju koja traje stoljećima.

U tome se krije i mogućnost drugačijeg predstavljanja njegova naslijeđa savremenom čovjeku.

Značaj Gazi Husrev-bega zato nadilazi njegovo mjesto u historiji Sarajeva. Njegovo djelo nudi primjer kako privatno bogatstvo može biti pretvoreno u trajnu javnu vrijednost i kako dobro osmišljena institucija može nadživjeti svoga osnivača.

Petstota godišnjica kao razvojni horizont

Godina 2031. zato bi trebala biti mnogo više od datuma u kalendaru i svečane akademije. Pet godina koje su pred nama pružaju dovoljno vremena da jubilej pretvorimo u razvojni program.

Obnova kompleksa Gazi Husrev-begove džamije s pripadajućim objektima i Sahat-kulom, obnova drugih vrijednih vakufskih dobara, unapređenje prihodovne imovine, stvaranje novih razvojnih projekata, istraživanje Gazijina života i djela i njegovo snažnije prisustvo u javnom prostoru mogu biti dijelovi jednog zajedničkog programa.

Poseban poduhvat trebalo bi biti sistematsko prikupljanje i istraživanje dokumentacije o Gazi Husrev-begu i njegovom vakufu rasute u domaćim i stranim arhivima.

Pet stoljeća historije jedne institucije zaslužuje da njena dokumentacija bude što potpunije identificirana, istražena, digitalizirana i dostupna novim generacijama istraživača.

Takav jubilej pripada Vakufu i Islamskoj zajednici, ali svojim značenjem i Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Grad koji gotovo pet stoljeća živi s Gazijinim naslijeđem ima dovoljno razloga da petstotu godišnjicu njegova vakufa prepozna i kao vlastiti jubilej.

Sarajevo je pokazalo da kulturnim događajima zna dati mjesto u savremenom identitetu grada. Petstota godišnjica pruža priliku da takvo mjesto u javnom životu dobije i čovjek čije je djelo presudno oblikovalo njegovo historijsko, urbano i kulturno lice.

Ako smo sposobni graditi savremene manifestacije koje postaju dio identiteta grada, onda možemo izgraditi i savremen odnos prema čovjeku čije je djelo presudno oblikovalo njegovo historijsko, urbano i kulturno lice.

Petstota godišnjica može biti početak takvog odnosa.

Volio bih da 2031. dočekamo s obnovljenim najvažnijim Gazijinim zadužbinama, snažnijim i razvijenijim Vakufom, novom prihodovnom imovinom, istraženijom historijom i mnogo jasnijim mjestom Gazi Husrev-bega u javnom životu Sarajeva.

Pet stoljeća Gazijinog vakufa svjedoče o trajanju jednog dobra, ali i o onome što mu je svaka generacija dodavala. To je i pitanje šta je svaka generacija tom dobru dodala.

Generacije prije nas gradile su iz prihoda koje su naslijedile, stjecale novu imovinu i širile ekonomsku osnovu Vakufa. Zbog toga danas među Gazijina dobra ubrajamo i objekte koje on nikada nije vidio.

Naša generacija sada stoji na istom mjestu u lancu vremena.

Jednog dana neko će i za nas postaviti isto pitanje.

Šta smo mi dodali Gazijinom vakufu?

Generacije su uvećavale Gazijin vakuf: Šta radi naša?