Šutnja je također izbor

Ali, društvena odgovornost zapravo počinje mnogo ranije i mnogo bliže nama. Počinje u trenutku kada nešto vidimo, znamo da nije uredu i moramo odlučiti hoćemo li o tome govoriti ili ćemo prešutjeti.

Albert Camus je 1957. godine, primajući Nobelovu nagradu za književnost, govorio o odgovornosti pisca. Nagradu nije dobio samo zbog književne vrijednosti svojih romana i eseja. U obrazloženju Nobelovog komiteta posebno je istaknuto da njegovo djelo s ozbiljnom pronicljivošću osvjetljava probleme ljudske savjesti u našem vremenu. To je, zapravo, bila jedna od velikih Camusovih tema. šta čovjek radi sa svojom slobodom, kako se ponaša pred nepravdom, gdje prestaje ravnodušnost, a počinje odgovornost. Camus nije bio samo književnik. Bio je i novinar i esejist, čovjek koji je kroz svoje djelo stalno otvarao pitanja slobode, pobune, odgovornosti i ljudskog dostojanstva.

Njegov „Stranac“ i „Mit o Sizifu“ učinili su ga jednim od najvažnijih evropskih autora svoga vremena, ali je za ovu temu možda važnije nešto drugo. On književnost nije razumijevao kao bijeg od stvarnosti. Smatrao je da onaj kome je data riječ ima obavezu i prema ljudima čiji se glas ne čuje. Zato je u govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade kazao da veličinu piščevog poziva čine dvije obaveze, a one su služenje istini i služenje slobodi. A onda je to sveo na jednu veoma jednostavnu, ali tešku rečenicu: Odbiti lagati o onome što znamo i oduprijeti se ugnjetavanju.

Meni se čini da se ova rečenica ne odnosi samo na pisce. Ona se odnosi na svakoga ko nešto zna. Na svakoga ko nešto vidi. Na svakoga ko ima funkciju, autoritet, znanje ili mogućnost da nešto kaže.

Jer nije laž samo izgovoriti neistinu. Nekada se može lagati i šutnjom. Kada znamo šta se desilo, ali se pravimo da ne znamo. Kada vidimo nepravdu, ali je nazovemo nesporazumom. Kada samovolju nazovemo procedurom. Kada se nečiji interes proglasi općim interesom. Kada se strah od posljedica predstavi kao mudrost.

Čovjek može cijeli život govoriti istinu o stvarima koje ga ništa ne koštaju, a da nikada ne kaže istinu onda kada je ona potrebna. Tu je, po meni, pravo pitanje društvene odgovornosti.

Nije teško biti principijelan kada nas princip ništa ne košta. Nije teško osuđivati nepravdu koja se događa daleko od nas, posebno kada nas takva osuda ne izlaže nikakvom riziku. Nije teško kritikovati one s kojima se ionako ne slažemo. Mnogo je teže govoriti kada se nepravda događa u našem krugu. Među našim ljudima. U našoj instituciji. Kada je čini neko koga poznajemo. Kada od naše šutnje zavisi naš mir, položaj, odnos s ljudima ili neka privilegija. Mudrujemo i gunđamo i za kahvom kao rješavamo pitanja ummeta. Tamo smo hrabri, tamo znamo i ko je kriv, i šta treba uraditi, i kako bi drugi morali postupati. A tamo gdje se stvarno nešto rješava, gdje treba podići ruku, postaviti pitanje, napisati primjedbu, javno se usprotiviti ili barem jasno kazati šta mislimo, često ne smijemo ni pisnuti.

Zanimljivo je kako smo najhrabriji tamo gdje naša riječ nema nikakvu cijenu. A vjera nas nije učila takvoj odgovornosti. Muhammed, a. s., kaže: „Ko od vas vidi neko zlo, neka ga promijeni rukom; ako ne može, onda jezikom; a ako ni to ne može, onda srcem, a to je najslabiji stepen imana.“ Hadis bilježi Muslim. Ovaj hadis ne ostavlja mnogo prostora za moralnu ravnodušnost. Ne traži od svakoga isto, niti zanemaruje mogućnosti čovjeka. Ali traži da čovjek prema zlu zauzme neki stav. Ako može djelovati, neka djeluje. Ako ne može djelovati, neka govori. Ako ni to ne može, neka barem u sebi ne pristane na ono što nije dobro.

Problem nastaje onda kada možemo govoriti, a odlučimo šutjeti. Kada imamo položaj s kojeg možemo reagirati, a pravimo se da ga nemamo. Kada smo hrabri u privatnom razgovoru, a nijemi onda kada naša riječ može nešto značiti.

Camus u istom govoru spominje nepoznatog zatvorenika koji je ponižen negdje na drugom kraju svijeta. Njegova šutnja, kaže Camus, treba biti dovoljna da pisca izvede iz njegove samoće, pod uvjetom da je, usred vlastite slobode, nije zaboravio. To je veoma važna poruka. Sloboda nije samo pravo da govorimo. Ona nas obavezuje da ne zaboravimo one koji govoriti ne mogu. Znanje također nije samo prednost. Ono nas obavezuje. Funkcija nije samo ovlaštenje. Autoritet nije samo mogućnost da se naša riječ više čuje. Sve to sa sobom nosi i veću odgovornost. Zato društva ne propadaju samo zbog ljudi koji čine nepravdu. Propadaju i kada oni koji znaju šta se događa odluče da šute.

A pogledajmo samo svijet u kojem živimo. Palestina, Ukrajina, Sudan. Toliko ubijenih, prognanih, poniženih i obespravljenih ljudi. Svijet sve to gleda. Političari osuđuju, diplomate izražavaju zabrinutost, međunarodne institucije donose rezolucije, a stradanja se nastavljaju. Kao da je dovoljno osuditi nepravdu da bismo se oslobodili odgovornosti prema njenim žrtvama.

A šta je s nama u Bosni i Hercegovini?

Koliko smo se samo navikli na političku bahatost, korupciju, zloupotrebu položaja, ponižavanje institucija i obesmišljavanje zakona. Koliko puta smo gledali kako se zakoni različito primjenjuju, kako se sposobni sklanjaju, a poslušni nagrađuju. Kako se institucije poistovjećuju s pojedincima, a kritika njihovih postupaka proglašava napadom na instituciju. I koliko puta smo, umjesto da pitamo je li nešto ispravno, pitali je li pametno o tome govoriti.

Mi smo, nažalost, razvili čitav rječnik kojim opravdavamo šutnju. "Nije moje da govorim." "Neću da se zamjeram". "Nije pravi trenutak." "Neko drugi će reagirati." "Šta ja tu mogu?" "Treba sačuvati mir."

Naravno da nije svaka šutnja kukavičluk. Niti se od svakog čovjeka može tražiti da bude heroj. Ljudi imaju porodice, egzistenciju, strahove i svoje slabosti. Ali ipak postoji granica. Jedno je razumjeti vlastiti strah. A drugo je od tog straha napraviti princip. Još je gore kada vlastitu šutnju počnemo predstavljati kao odgovornost, a tuđu hrabrost kao nepromišljenost. Ako svi čekamo da neko drugi kaže ono što treba biti rečeno, onda će na kraju govoriti samo oni kojima šutnja odgovara.

Posebnu odgovornost imaju ljudi čija riječ ima težinu. Profesor. Novinar. Imam. Svećenik. Pop. Direktor. Rukovodilac. Intelektualac. Pisac.

Svako onaj ko može utjecati da se neka stvar razjasni, ispravi ili barem ne prikrije. Ne znači to da treba reagirati na sve. Niti je moguće baviti se svakom nepravdom u društvu. Ali kada smo već svjedoci nečega, kada imamo dovoljno informacija i kada dobro znamo šta se događa, tada više nije uvjerljivo kazati da nas se to ne tiče. Tada i šutnja postaje stav. Najopasnije je kada se čovjek navikne. Na nepravdu. Na zloupotrebu. Na privilegije. Na različite aršine. Na poniženje drugoga.

Prvi put nas nešto uznemiri. Drugi put manje. Treći put već nalazimo objašnjenje. Poslije nekog vremena počnemo govoriti da je to normalno i da je tako uvijek bilo. Tada više nije potreban niko da nas ušutkava. Sami smo se ušutkali. Zato mi je Camusova rečenica toliko važna. Ne traži od čovjeka nikakvu posebnu veličinu. Ne traži da budemo heroji.

Traži samo da ne lažemo o onome što znamo i da se, koliko možemo, ne mirimo s nepravdom. To možda izgleda malo. Ali nije malo. Jer gotovo svaka velika nepravda računa upravo na jedno a to je da će dovoljno ljudi znati šta se događa i ipak odlučiti da šute. Zato društvena odgovornost ne počinje velikim govorima. Počinje pitanjem koje svako od nas treba postaviti sebi: Šta sam uradio s istinom koju sam znao?